100 godina Schönstattskih Marijinih sestara

Impresije – Povijest – Riječi

POZIV NA SUSRET

⟟  PUT SVIJETOM – Između Crkve klanjanja i Kuće matice

⟟  TRAGOVI SVJETLA – Kuća matica

⟟  OGANJ POČETKA – Kuća matica

⟟  Obiteljski tečajevi – Kuća matica

 

 

Otvoreno:

Svaki dan između 14.00 i 18.00 sati

i prema dogovoru: molimo, javite se na recepciji Kuće matice

 

Dobro došli!

Radujemo se vašem posjetu!

 

∨

∨

∨

 

⟟   Između Crkve klanjanja i Kuće matice

1. PUT SVIJETOM

 

 

2. Sekularni institut Schönstattskih Marijinih sestara

„Ljubav Kristova nas obuzima/potiče“ (2 Kor 5,14)

Godina 2026. Već 100 godina postoji naš Sekularni institut Schönstattskih Marijinih sestara. Članovi naše zajednice žive nasljedujući Isusa Krista i služe u vrlo različitim zadatcima Schönstattu, Crkvi i društvu.

Tko smo mi
Našem Sekularnom institutu pripada oko 1450 žena iz 42 zemlje sa svih kontinenata.
Živimo svoje zvanje jednim zajedničkim stilom života u različitim oblicima: u zajednici ili same, u jedinstvenu redovničkom ruhu ili u civilnoj odjeći. Imamo zajednička djela i radimo istovremeno u zvanjima „usred svijeta“.

Za što se zalažemo
Zajedno sa Schönstattskim pokretom mi Schönstattske Marijine sestre shvaćamo svoje djelovanje kao suradnju u „vjerskoj i moralnoj obnovi svijeta“ u duhu evanđelja. Naš izvor života je Savez ljubavi s Triput Divnom Majkom, Kraljicom i Pobjednicom Schönstattskom; to je naš put potpunoga predanja Trojedinomu Bogu i njegovu kraljevstvu.

Što želimo
S Majkom Božjom Marijom i kao ona donijeti Krista i njegovu oslobađajuću poruku u današnje vrijeme.

 

3. Raširenost diljem svijeta

Dana 1. 10. 1926 osnovao je našu zajednicu otac Josef Kentenich (1885.-1968.).
Na početku stoji krug od 18 žena, koje se potpuno posvećuju Bogu i Majci Božjoj za služenje Schönstattskom djelu. Zajednica brzo raste.

1926. osnivaju se već prve filijale izvan Schönstatta.

1929. slijedi slanje sestara u europsko inozemstvo (Beč/Austrija), a od 1933. u prekomorske zemlje (najprije u južnu Afriku, zatim u Ameriku, kasnije u Australiju i Aziju).

 

4. SCHÖNSTATT

Naš izvor. Naš međunarodni centar. Naš zavičaj.

Brdo Schönstatt
Naša povijest započela je u dolini Schönstatt. Naša prva Kuća matica nalazila se u „staroj kući“, upravo nasuprot milosnoj kapelici. Brzi rast u prvih 25 godina bio je povodom da se 1951. na Brdu Schönstatt izgradi međunarodni centar zajednice.
Tu se danas nalazi: sjedište generalnoga vodstva u Kući matici. Kuće za međunarodne novicijate i daljnji odgoj i izobrazbu (Kuća novicijata), za duhovne vježbe i daljnje školovanje (Dom za školovanje). Tu se održavaju kongresi i generalni kapituli, međunarodni susreti i slavlja. Sestre iz cijeloga svijeta žive i rade na tom izvorištu. U svojim posljednjim godinama života otac Kentenich je stanovao na Brdu Schönstatt u Domu za školovanje. Duhovni život nalazi svoje mjesno središte u svetištu naše zajednice (Svetište u Marijinu vrtu) i u Crkvi klanjanja s grobom našega utemeljitelja.

Sestre klanjateljice
Prije no što su prve sestre misionarke u prosincu 1933. poslane u južnu Afriku, zamolile su oca Kentenicha da se osnuje posebna zajednica klanjateljica, koje se poglavito posvećuju molitvi i tako podupiru schönstattsku misiju. Početkom siječnja 1934. stavljeno je na raspolaganje šest sestara za Vječno klanjanje. Iz toga je tijekom godina nastala vlastita zajednica klanjateljica kao kontemplativna grana instituta. Posebnost su pustinjačke nastambe na Brdu Schönstatt. Pojedine sestre žive kroz dulje vrijeme kao pustinjakinje, druge se povuku na nekoliko tjedana ili mjeseci u pustinju na duhovni predah.

Djelovanje na mjestu osnutka u Schönstattu
za našu je zajednicu središnji zadatak. Pri Prasvetištu, oko Hodočasničke crkve i centrale za hodočasnike, međunarodni tim sestara – zajedno sa Schönstattskim patrima – odgovoran je za praćenje i nadahnuće hodočasnika iz cijeloga svijeta. Kuća za mlade Sonnenau, dnevni centar Marienland i Kuća oca Josefa Kentenicha služe našem apostolskom zadatku u Schönstattskom pokretu.

 

5. Usred Crkve: naša prisutnost u Rimu

U sjeni bazilike sv. Petra

Od 1964. Marijine sestre žive u Rimu. Danas  se na Via Aurelia Antica , 20 minuta hoda udaljena od Vatikana, nalazi rimska filijala našega instituta.

Sestre zajednice međunarodnog sastava rade u Vatikanu, završavaju studij na nekon rimskom sveučilištu ili su tu za Schönstattski pokret u Italiji. Svetište nosi naslov „Cor Ecclesiae“ (Srce Crkve). Marija kao Srce Crkve, kao „moć ljubavi“ uz Krista,  uzor je za naš poziv u Crkvi: kao Sekularni institut iznutra obnavljati svijet u Duhu Kristovu.

 

6. Dinamična provincija

Glavni poziv – Schönstatt

Prvenstvena zadaća zajednice je u svim svojim članovima ispuniti Schönstattsko djelo iznutra životom, „dušom.“ Diljem svijeta sestre rade u Schönstattskom pokretu. Već nekoliko godina nakon osnutka Instituta otac Kentenich započinje okupljati krug sestara, koje osposobljuje za taj zadatak. 1967. nastaje iz toga kruga „Dinamična provincija“. Ona nije kao obično ograničena na teritorij, nego obuhvaća sestre, koje u Njemačkoj i drugim europskim zemljama kao u glavnom zvanju rade na poljima Schönstattskoga pokreta: u pokretu za mladež, za žene ili obiteljskom pokretu, pučkom i hodočasničkom pokretu ili u različitim projektima. Lokalno središte je centar za susrete Marienland i svetište Regnum Patris.

Pored Dinamične provincije na izvorištu postoje širom svijeta u različitim provincijama takozvane „dinamične asistencije“, kojima pripadaju sestre iz pokreta iz jedne ili više zemalja.

„OČE, DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE“

„Postojimo za schönstattski apostolat: Tamo gdje djelujemo, kraljevstvo Božje, našega nebeskoga Oca, treba zadobiti lik. To je kraljevstvo ljubavi, mira, slobode, čistoće, istine i pravednosti. Duhovnost i pedagogiju oca Kentencha doživljavamo kao put na kojem rastu ljudi i zajednice koji se daju prožeti mjerilom evanđelja.“

 

7. AUSTRALIJA I FILIPINI

Od 1951. žive i rade Marijine sestre u Australiji, od 1987. i na Filipinima. Cilj njihova zalaganja je naviještati i učiniti iskusivom schönstattsku duhovnost na mulitkulturalnom kontinentu Australiji i na Filipinima u crkvenim i društvenim područjima. Sestre prate različite schönstattske zajednice (mladi, žene, obitelji), apostolat Hodočasničke Gospe i brinu se za hodočasnike pri schönstattskim centrima. Više njih rade u crkvenom i akademskom području.

KRISTOVIM TRAGOVIMA

„Kao Marija i  s njom želimo slijediti Kristove tragove i tako služiti kraljevstvu  Boga Oca.“

 

8. AZIJA

INDIJA

Odgojno-obrazovne ustanove

• • Schoenstatt St. Mary’s Childgarden/Dječji vrtić u Bangalore
  • Schoenstatt St. Mary’s High School/Srednja škola/ i Pre University College/Predsveučilišni koledž/ u Bangalore (oko 2400 učenika u dobi od 6 do 18 godina)
  • Schoenstatt St. Mary’s Public School/Privatna škola/, Bangalore (oko 1000 učenika između 3 i 16 godina)
  • St. Mary’s Dječji vrtić i Osnovna škola, Wayanad (oko 330 učenika u dobi od 3 do 10 godina)

Prve mlade žene iz Indije došle su 1975. u novicijat u Schönstatt. Vratile su se 1984. u Indiju i počele, podupirane od strane  njemačkih Marijinih sestara, s izgradnjom zajednice u svojoj domovini. Težište rada je na području obrazovanja. Više odgojno-obrazovnih ustanova su pod pokroviteljstvom i  vodstvom sestara. Osim toga sestre rade u jednom domu za žene s duhovnim smetnjama u mjestu Irinjalakuda te djeluju u različitim područjima župnog pastorala. Surađivati u izgradnji Schönstattskog pokreta u Indiji, zadaća je budućnosti. Početaka koji bude nadu ima u mjestu Bangalore i u Triviandrumu (hodočasnički pokret, Hodočasnička Gospa, djevojačke grupe i grupe žena).

COR UNUM IN PATRE / JEDNO SRCE U OCU

„Budući da je Indija raznolika u svojim kulturama, jezicima i religijama, prepoznajemo sveto značenje uzajamnoga prihvaćanja i poštovanja. Jedinstvo je moguće, jer smo svi djeca Božja, djeca nebeskoga Oca, a Marija je Majka svih ljudi.“

 

9. EUROPA

ŠVICARSKA

Već 1934., osam godina nakon osnivanja, stupile su dvije Švicarke u Schönstattu u zajednicu. 1938. pojavila se u Gamsu prilika za osnivanje prve filijale. Za oca Kentenicha je stvaranje te filijale u neutralnoj Švicarskoj na temelju političkih odnosa u Njemačkoj bilo važno. Kasnije je centar zajednice premješten u Quarten.

Područja zadataka: težište leži na zalaganju u oba schönstattska centra kao mjestima susreta, gdje se ljudi u potpunosti – naravno i nadnaravno – mogu okrijepiti snagom. Više sestara radi u Schönsattskom pokretu i za projekt Hodočasničke Gospe. Od 1985. Švicarska provincija podupire izgradnju naše zajednice u Burundiju personalno, financijski i inspiratorski.

IMMACULATA/BEZGRJEŠNA

„Vrhovi Alpa , koji strše u nebo, često pokriveni snijegom slika su čovjekove veličine, koja je ostvarena u Mariji, Bezgrješnoj. Ona nam pokazuje uspjelo čovještvo, slobodno i autentično.“

 

10. EUROPA

NJEMAČKA

Njemačka – zemlja porijekla naše zajednice – zemlja je u kojoj i dalje živi većina Marijinih sestara i u kojoj je naš Institut u proteklih 100 godina mogao razviti  vrlo široku djelatnost.

1945./46., dvadeset godina nakon osnutka, naša je zajednica dosegla veličinu zbog koje je bila potrebna decentralizacija u pravno i gospodarski relativno samostalne provincije.

Zbog mnogostrukih procesa promjene područje Savezne Republike Njemačke podijeljeno je od 2015. u dvije provincije. Biskupije koje su južnije zajedno s Austrijom pridijeljene su centru u Rottenburg-Ergenzingenu; ostale biskupije imaju svoje središte u Borkenu, biskupija Münster. Težišta djelovanja u objema provincijama su skrb za velike schönstattske centre.

 

11. EUROPA

NJEMAČKA

Obje njemačke provincije imaju – pored zajedničke misije – dodatna, vrlo različita težišta:

Južna Njemačka
s Austrijom, Rumunjskom, Mađarskom i Vijetnamom

Od strane provincije u Ergenzingenu prate se novi početci, koji bude nadu, u Temišvaru (Rumunjska), u Budimpešti (Mađarska) i u Tân Lâmu (kod Saigona) – u Vijetnamu, i podupiru se sestre koje rade za Schönstatt u Hrvatskoj.

Sjeverna, Srednja i Istočna Njemačka
s filijalom u Kalinjingradu/Rusija

Ta zajednica je pokrovitelj dviju škola:  „Schönstattska Marijina škola“ (realna škola i gimnazija za djevojke) u Vallendaru, koja postoji već preko 80 godina, i „Schönstattska Marijina škola“ (realna škola) u Borkenu.

Području provincije pripada Schönstattski centar u Koblenz-Metternichu. Tu je djelovala sestra M. Emilija Engel (1893.-1955.) kao prva poglavarica provincije srednjonjemačke provincije i tu je također njezin grob. Ona daje svetačko svjedočanstvo žive vjere u Božju providnost, upravo u vremenu svoje teške bolesti. 1997. godine započet je proces za njezino proglašenje blaženom.

Već 1933. otac Kentenich je ciljano slao sestre u dijasporu Istočne Njemačke. Unatoč represalijama DDR-režima (1949.-1989.) zajednica je rasla na istoku Njemačke (s centrom u mjestu Friedrichroda/ Tiringija) do skoro 200 sestara. Ubrzo nakon političkog preokreta iz mjesta Friedrichroda osnovana je filijala u Kalinjingradu/Rusija.

Marija danas:

Obje provincije ostvaruju to poslanje s različitim naglascima: Marija u svojoj veličini kao Kraljica podsjeća na kraljevsko dostojanstvo svakoga čovjeka. Marija u svojoj plodnosti kao „vrt Božji“ treba preko nas oblikovati svijet.

 

12. EUROPA

ŠPANJOLSKA

Od 1961. godine Marijine sestre djeluju u Madridu i u Barceloni. Pored zalaganja u Schönstattskom pokretu sestre rade u „Colegio Nuestra Señora de Schoenstatt“ u mjestu  Pozuelo, u školi koja vodi od predškole do mature, a pokrovitelj te škole je naša zajednica.

Živi u Duhu Svetomu!

 „Euharistijsko klanjanje, ljubav prema Mariji i misionarski duh tri su obilježja, koja prožimaju vjeru španjolskog naroda – koja su povezana s Dvoranom silaska Duha Svetoga u Prvoj Crkvi. Vidimo kao svoje poslanje jačati taj duh.“

PORTUGAL

Po želji Schönstattskog pokreta koji od 1960. postoji u Protugalu Marijine sestre su 1975. došle u tu zemlju. Do danas rade u prvom redu za Schönstattsku mladež, žene i obitelji. U oba schönstattska centra prisutne su za goste i hodočasnike. Centru u mjestu Gafanha pripada i dječji vrtić.

LJUBLJENI OD BOGA

„Mi Portugalci smo uvjereni da je naša zemlja posebno ljubljena od Boga, jer je to Marijina zemlja, zemlja Bezgrješne, i Majka Božja se htjela ovdje ukazati (u Fatimi). Kao Marijine sestre zalažemo se za to da svaki čovjek zna da je ljubljen od Boga.

FRANCUSKA

Pored Schönstattskog svetišta u mjestu Cambrai – u mjestu u kojem je u Prvom svjetskom ratu poginuo Josef Engling (1898.-1918.) – izgradile su Marijine sestre pored „Svetišta jedinstva“ kuću za goste i hodočasnike. Tu djeluju dvije sestre, prate grupe hodočasnika i omogućuju im susret s Josefom Englingom, mladim suradnikom oca Josefa Kentenicha pri osnivanju Schönstatta, za kojega je pokrenut proces proglašenja blaženim.

 

13. EUROPA

Češka

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i u godini nakon toga, 1946., došle su u Švicarsku prve češke sestre u našu zajednicu. Nakon komunističkog puča godine 1948. sestre  su se vratile u svoju domovinu, da bi bile s narodom. Na temelju progona Crkve odlučile su se 1951., otići u podzemlje. Kao mnogi redovnici, svećenici ili aktivni laici bilo je uhićeno i sedam Marijinih sestara na više godina.

Nakon političkog preokreta 1989. postoje filijale u Pragu i u mjestu Rokole. U mjestu Rokole je 1997. godine posvećeno Betlehemsko svetište. Briga za Schönstattski centar u mjestu Rokole je glavni zadatak naše zajednice u Češkoj.

„Ako ne postanete kao djeca…“ (Mt 18,3)

„Zahvalni smo za naše susestre, koje su u dugom vremenu progonstva ostale vjerne svom pozivu. Njihov izvor snage bila je djetinja ljubav prema Bogu i prema Majci Božjoj. Molimo u našem svetištu da i suvremenom čovjeku bude darovana milost da pred Bogom bude dijete, kako nam je Isus naložio.“

ŠKOTSKA

U Škotskoj je 1980-ih godina na rubovima Campsie Hills kod Glasgowa nastalo svetište s centrom za duhovne vježbe i konferencije.

 

14. EUROPA

Poljska s Rusijom i Bjelorusijom

S vlakom preživjelih koncentracijski logor došle su 1946. prve dvije sestre u Poljsku. U komunističkom sustavu nastojale su, unatoč mnogim poteškoćama, izgraditi zajednicu i Schönstatt.

U represalije pripadalo je na primjer 1967. razaranje po državnoj naredbi prvoga Schönstattskog svetišta u Poljskoj, koje se još nalazilo u gruboj gradnji. Žrtve, pouzdanje, vjernost i hrabrost te prve generacije postali su plodno tlo za rast Schönstatta u Poljskoj.

Sestre djeluju apostolski u služenju različitim zajednicama Schönstattskog pokreta i u schönstattskim centrima. Osim toga rade u različitim područjima biskupijske kurije, pastorala i Caritasa.

Iz Poljske su 1990. poslane sestre u Bjelorusiju (Grodno) te 1991. u Rusiju (Moskva i St. Petersburg/Petrograd).

 

VJERNOST

„Naša misija će doprinijeti tome da se očuvaju tisućljetne kršćanske vrijednosti naše zemlje, kako bi ona cijelom svijetu dala pravo svjedočanstvo vjernosti vjeri.“

 

15. SAD

s Meksikom, Portorikom, Dominikanskom Republikom

Godine 1949. došlo je šest Marijinih sestara u Teksas i osam u Wisconsin. 1954. primljene su prve domaće žene u zajednicu.

Milwaukee/Wisconsin je zbog boravka oca Kentenicha u egzilu od 1952. do 1965. važno mjesto schönstattske povijesti.

Područja zadataka: Težište je u zalaganju u schönstattskim centrima te u zalaganju za različite grane Schönstatskoga pokreta. Posebna pažnja posvećuje se brizi za mjesta, gdje je otac Kentenich za vrijeme egzila živio te brizi za hodočasnike koji iz cijeloga svijeta posjećuju ta mjesta i tamo žele upoznati njegov život i djelovanje.

„DA, OČE“

„Upravo u teškim godinama svoga egzila otac Kentenich je primjerno živio predanje u volju Božju. Pokazao nam je put za nastajanje Očeva kraljevstva: u vjernosti s radošću i pouzdanjem kao dijete živjeti pred Bogom.“

SREDNJA AMERIKA: Iz SAD-a su osnivane filijale početkom 70-ih godina u Srednjoj Americi. Sestre se brinu za schönstattske centre i često velike grupe hodočasnika. U Dominikanskoj Republici sestre vode centar za prehranu za oko 150 djece.

 

16. JUŽNA AMERIKA

ČILE

26. travnja 1936. došlo je prvih šest Marijinih setara iz Njemačke u luku Valparaiso i otputovale su dalje u Temuco, grad na jugu zemlje, gdje su se nastanile. Za vrijeme prvoga posjeta oca Kentenicha Čileu 1947. Čile je uspostavljen kao provincija. Bila je izričita utemeljiteljeva želja da centrala čileanske provincije bude u glavnom gradu Santiagu. Od 1948. kompleks koji se sastoji od svetišta, Kuće provincije i Schönstattskog centra nalazi se u Bellavisti, dijelu grada Santiaga.

COENACULUM DANAS

„Kao čileanska provincija vidimo svoje poslanje u tome da živimo za to da se svako Schönstattsko svetište može doživjeti kao Dvorana silaska Duha Svetoga, kao Dvorana posljednje večere (coenaculum) za Crkvu danas.“

Pored rada za Schönstattski pokret važna polja djelovanja su škole u Santiagu (Colegio Mariano de Schoenstatt) i u Temucu (Colegio Madre Admirable de Schoenstatt). Na socijalnom području sestre se zalažu u dvama socijalnim projektima – „Hogar de Maria“ (Marijin dom) i „Casa de Maria“ (Marijina kuća) – za potporu prije svega djeci, ženama i obiteljima.

EKVADOR

Marijine sestre žive i djeluju u trima svetištima. U Guayaquilu vode i kuću za susrete uz svetište. Sestre rade u prvom redu za Schönstattski pokret, u pastoralnoj službi u dvjema schönstattskim školama u Ekvadoru i na župama.

 

17. JUŽNA AMERIKA

BRAZIL

Od 1975. postoje u Brazilu dvije samostalne provincije, jedna s centrom provincije u gradu Santa Maria /RS a druga u mjestu Atibaia/SP.
19 svetišta je pod pokroviteljstvom naše zajednice. Uz većinu pripada i Kuća za susrete.

Dvanaest Marijinih sestara iz Njemačke došlo je 10. lipnja 1935. u Brazil, u Jacarezinho/PR „usred džungle“, dakle, u tada još slabo naseljenu pokrajinu. Donijele su u svojoj prtljagi tri znaka: križ, kamen i violinu, simbole za vjeru, odgoj i kulturu.

Pored zalaganja u jednom bogoslovskom sjemeništu i pastorala preuzele su prve sestre u Londrini/PR odgovornost za jednu bolnicu, počele su poučavati djecu i radile su u dušobrižništvu. Već 1938. mogla se izgraditi jedna škola, „Colégio Mãe de Deus“ (Koledž Majke Božje). Bila je to prva škola u gradu Londrina uopće i  prva  naše sestarske zajednice i postoji do danas.

Danas radi 50 sestara za grane Schönstattskoga pokreta i za Kampanju Gospe Hodočasnice, druge se brinu za prijam mnogih hodočasnika koji dolaze u schönstattska svetišta. Ta zajednica je osim toga pokrovitelj jedne škole, više cjelodnevnih domova za djecu, već od 1945. jedne glazbene škole, dječjega centra „Sunčani kutić“ (CEFASOL), koji se brine o djeci i obiteljima, i jedne umjetničke radionice.

• Iz grada Santa Maria/RS, iz izvorišta pokreta Hodočasničke Gospe, sestre vode brigu o Kampanji Gospe Hodočasnice u 80 biskupija (12 saveznih država) Brazila.
• U Garanhunsu/PE svetište je postalo mjestom hodočašća, koje prima mnoštvo hodočasnika iz svih krajeva zemlje.
• U svetište u mjestu Atibaia/SP dolaze iz nedjelje u nedjelju između 60 i 100 autobusa s hodočasnicima, dakle, više tisuća ljudi.

TABOR DANAS

„Tabor – mjesto Gospodinova preobraženja (usp. Lk 9,30 sl.). Svako svetište je „Tabor danas“. Tabor – to želimo biti mi kao sestarska obitelj: radosna i gostoljubiva zajednica, koja se odlikuje ljubavlju prema Kristu, ljubljenom Očevu Sinu, i koja je prije svega preko Hodočasničke Gospe evangelizirajuća snaga u Crkvi.“

 

18. JUŽNA AMERIKA

ARGENTINA

Godine 1935. došla je prva grupa od četiri sestre iz Njemačke u Villa Ballester (provincija Buenos Aires). Pored rada u Schönstattskom pokretu i vođenja schönstattskih centara nalaze se pod pokroviteljstvom i vodstvom sestara dvaju škola  – u mjestu Oberá  s oko 850 učenika i u  Buenos Airesu s oko  1000 učenika  – te jedna bolnica (Sanatorio Mater Dei) u Buenos Airesu.

Vlastiti socijalni projekt provincije, koji podupire i brine se za djecu i obitelji u siromašnim četvrtima na rubu Buenos Airesa, zove se „La Nazarena“. Sestre pomažu također u župama u siromašnim četvrtima, jedna sestra pomaže u „Hogar de Cristo/Dom Kristov“ ( u centru za ozdravljenje ovisnika o drogama). Jedna sestra je liječnica i radi kao voditeljica zdravstvenoga centra u jednoj siromašnoj četvrti Buenos Airesa.

URUGVAJ

U Argentini susjednoj zemlji, u Urugvaju, od 1937. postoje Marijine sestre. 1943. su prve došle na ideju da izgrade Schönstattsko svetište u Urugvaju. Nastalo je tako prvo od u međuvremenu preko 200 filijalnih svetišta u svijetu. Oko toga svetišta u mjestu Nueva Helvecia do danas je vrlo živo. Sestre se brinu prije svega za hodočasnike, podupiru Schönstattski pokret i surađuju u jednoj školi.

PARAGVAJ

Pet sestara, koje od 1981. stanuju uz svetište u glavnom gradu Asunciónu, rade isključivo za jako rastući i vrlo živi Schönstattski pokret u zemlji.

NAZARET: ZA KULTURU S LICEM OBITELJI

„Postavite si kao cilj idealan obiteljski život, kakav se živio u Nazaretu. Tko vas susreće, mora susresti Nazaret“, tu misiju nam je otac Kentenich dao 1947. prilikom jednoga od svojih posjeta Argentini.“

 

19. AFRIKA

JUŽNA AFRIKA s Kenijom

Južna Afrika je prva zemlja u koju su već sedam godina nakon osnutka, u siječnju 1934., Marijine sestre iz Njemačke stigle kao misionarke. Sestre su stajale pred velikim izazovima, s jedne strane zbog klime na koju nisu navikle i zbog velikih udaljenosti, s druge strane zbog odbacivanja koje su doživjele u područjima s pretežno nekatoličkim stanovništvom. Pa ipak su tijekom godina mogle plodno djelovati u mnogim socijalnim projektima, u školama, na sveučilištima i u schönstattskim centrima.

Danas je težište na radu za Schönstattski pokret i u kućama za susrete i duhovne vježbe. Sestre vode osim toga jedan dječji vrtić, dom za 50 studentica i programe prehrane radi suzbijanja siromaštva.

Misionarske inicijative: 1960.-ih godina sestre su iz južne Afrike poslane u Burundi, Škotsku i Englesku. Projekt budućnosti koji je pun nade danas je Kenija; tu je 2024. podignuta prva filijala u blizini glavnoga grada Nairobija.

Sestre služe na licu mjesta Schönstattskom pokretu Kenije.

 

SOLIDARNOST U SAVEZU LJUBAVI

„Nacionalno svetište u Kapstadtu ima poslanje: „Solidarnost u Savezu ljubavi“, što je formulirano za vrijeme aparthejda. To je također motivacija za naše djelovanje: zalažemo se za kulturu Saveza ljubavi, kulturu poštovanja, susreta i dijaloga sa svim ljudima, koje god boje kože, religije ili  društvenoga sloja.“

 

20. AFRIKA

BURUNDI

Burundi se ubraja među najsiromašnije zemlje Afrike i u novije vrijeme patio je uslijed krvavih građanskih ratova. 1962. godine na poziv jednoga biskupa došle su prve tri sestre u južnu Afriku u Burundi. Nastanile su se u mjestu Mutumba i tamo osnovale  zdravstveni centar, školu kućnoga gospodarstva, koja je kasnije pretvorena u višu trgovačku školu, podigle plantaže kave, voća i povrća te podučavale djecu.

Sestre rade danas uglavnom u skrbi za bolesne, siromašne, pothranjene, i za rastući Schönstattski pokret. Nekoliko brojki: sada pokretu pripada oko 145 dječjih grupa, 800 grupa mladih, više od 500 grupa žena i majki, 150 obiteljskih grupa,  oko 30 grupa u kojima su studentice na sveučilištu i akademkinje.

Poslano je preko 10 000 slika Hodočasničke Gospe te mnoštva ljudi hodočaste iz tjedan u tjedan u svetište. Dva školska centra pod pokroviteljstvom naše zajednice stoje pokretu na raspolaganje.

Zdravstveni centar s bolnicom, ambulantom i rodilištem za ljude iz toga kraja je prvo i često jedino mjesto za medicinsku skrb i savjetovanje. Osim toga sestre vode tečajeve šivanja za mlade i majke.

NEOGRANIČENO POUZDANJE

„Neograničeno pouzdanje u Boga i u Majku Božju provelo nas je kroz sve početne poteškoće i sva vremena nesigurnosti, siromaštva i nevolje. Držimo se riječi oca Kentenicha: „Tko ima pouzdanje, ima sve!“

 

∨

∨

∨

 

⟟  Kuća matica

OGANJ POČETKA

 

 

OGANJ POČETKA

1. ŽENE TVORE POVIJEST

 

 „Bilo je nekoć jedno vrijeme kada je široka javnost mislila da povijest tvore samo muškarci. To je krivo. I žena je tvorila povijest (tj. bitno doprinosila razvoju čovječanstva) i danas više nego ikada treba moćno utjecati na sudbine svijeta.“  (J.Kentenich)

 

1 – Lise Meitner (1878-1968), atomska fizičarka

2 – Amelie Melli Beese (1886 – 1925), prva pilotkinja u Njemačkoj (1911.). „Letjeti. Željela sam naučiti letjeti. To je pak bilo također sve za što sam znala da želim.“

3 – Gerti Cori (1896 – 1957), biokemičarka. Godine 1947. je za svoj rad o tome kako ljudsko tijelo prerađuje šećer, zajedno sa svojim mužem, dobila Nobelovu nagradu za medicinu.

4 – Marie Curie (1867–1934) Bila je prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu – i to odmah dvaput, za fiziku i kemiju. Njezin rad je revolucionirao naše shvaćanje radioaktivnosti.

5 – Coco Chanel (1883-1971), francuska dizajnerica i poduzetnica. Godine 1910. osnovala je s 27 godina svoj prvi butik. „Chanel stil“ pomogao je prvi put emancipiranim i ravnopravnim ženama  da nađu svoj modni izraz.

6 – Eileen Gay (1878 – 1976), irska arhitektica, pripada među najpopularnije dijaznerice i oblikovateljice forme svoga vremena.

7 – Emmy Noether (1882 – 1935), matematičarka. Albert Einstein rekao je za nju da je „najznačajniji kreativni matematički genij od uvođenja višeg obrazovanja za žene.“

8 – Maria Montessori (1870–1952): talijanska lječnica, reformatorica pedagogije, utemeljiteljica Montessori-pedagogije.

9 – Selma Lagerlöf (1858–1940): švedska književnica i prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost. (1909.)

10 – Edith Stein (1891-1942): filozofkinja, karmelićanka, svetica

11 – Agnes Neuhaus (1854 – 1944), političarka i utemeljiteljica „Saveza dobrog Pastira“, danas: „Socijalne službe katoličkih žena“ (Foto: ženske zastupnice Njemačke stranke centra u Weimarskoj nacionalnoj skupštini, 1919-1920. Sprijeda 3. s lijeva Agnes Neuhaus).

12 – Martha Elisabeth Selbert (1896 – 1986): političarka i pravnica. Kao SPD-zastupnica u Parlamentarnom vijeću 1948/1949. bila je jedna od „majki ustava“.

13 – Nelly Sachs (1891-1970): književnica, lirska pjesnikinja, dobitnica Nobelove nagrade. Svojim intenzivnim literarnim bavljenjem sudbinom židovskoga naroda ubraja se među najznačajnije autore holokausta.

14 – Gertrud von le Fort (1876 – 1971):  književnica, značajna predstavnica Katoličke obnove (Renouveau catholique) u Njemačkoj.

15 – Eleanor Roosevelt (1884 – 1962): aktivistica za ljudska prava u SAD i diplomatkinja, nećakinja i supruga dvaju američkih presjednika. Uz predsjednika Franklina D. Roosevelta kao „prva dama“ (1933.-1944.) postala je kritički glas emancipacije žena u SAD-u. Od 1947. do 1951. vodila je Povjerenstvo UN-a za ljudska prava.

 

2. Trenutak rođenja Schönstattskih Marijinih sestara

 

Nastanak Schönstattskih Marijinih sestara događa se u društvenoj fazi buđenja ženskoga pokreta. Rat je donio jedan novi tip žene, neovisnije i samosvjesnije. Žene ulaze u razna zvanja i na sveučilišta, žele se aktivnije uključiti u javni život.

Pokret u Schönstattu, nastao 1914. preko oca Josefa Kentenicha i kruga mladih ljudi, širi se 1919. u Apostolski savez gimnazijalaca, studenata, mladih akademika koji su pridošli na frontama.

Ubrzo nakon toga javljaju se neke mlade žene, koje su u ratnim godinama vršeći svoju službu u bolnicama i preko drugih kontakata saznale za Schönstatt. I one su htjele surađivati u tome pokretu obnove. Njihovi upiti nailaze na mnoge otpore. No otac Kentenich vidi u tom pitanju poziv vremena. Već kao student intenzivno se bavio pitanjima suvremenoga ženskog pokreta, njegovim bitnim strujama, njegovim razvojem i organizatorskim oblikovanjem. U jednoj studiji iz svojih prvih svećeničkih godina piše:

 „Naše vrijeme ima zadatak odrediti položaj žene za budućnost u skladu s promijenjenim vremenskim prilikama.“

On naglašava razvoj osobnosti žena i zagovara njihovo pripuštanje na sveučilišne studije. Uvjeren je da će žensko pitanje biti središnja tema 20. stoljeća. Schönststat se ne smije razvijati bez žena.

U travnju 1925. nastaje Schönstattski Savez žena. Žene ostaju u svome životnom okruženju i u svom zvanju i djeluju tamo u smislu Schönstatta.

Otac Kentenich teži za „jednim samodjelatnim i samostalnim ženskim pokretom“, u kojem žene „same uzimaju uzde u ruke.“ Za to je potreban krug suradnica kojima je to glavno zvanje.

Tako dolazi do trenutka rađanja Schönstattskih Marijinih sestara.

Dana 1. listopada 1926. otac Kentenich ostvaruje s 18 žena službeno osnivanje. Anna Pries – kao generalna poglavarica – i Emilija Engel preuzimaju vodstvo.

 „Tko poznaje duh Schönstatta, smatra po sebi razumljivim, da naše žene moraju imati istaknut udio u obnovi svijeta i u poslanju Schönstatta.“ (J.Kentenich)

 

2. TDM-tečaj –  pripraviteljice puta

Već godinu dana nakon osnivanja te zajednice, u prvom tečaju novicijata, nastaje na inicijativu novakinja nešto novo, što će kasnije obilježiti sve sržne zajednice Schönstatta: takozvane „slobodne zajednice“ ili „tečajevi“, koji iz novicijata razvijaju svoju vlastitu misiju i vlastite naglaske i unose ih u zajednicu: svaki tečaj novicijata slobodno izabire svoj ideal, aspekt u Marijinoj osobnosti, koji taj krug najviše nadahnjuje za vlastito oblikovanje osobnosti i kao odgovor na aktualna pitanja vremena.

U prvim godinama Instituta jedan tečaj ima posebnu povijest nastanka: malo pomalo više žena iz Saveza žena prelazi k Marijinim sestrama. Donose mnogo iskustva, imaju dijelom već vodeće funkcije u ženskom pokretu. Otac Kentenich predlaže tim sestrama, da oblikuju vlastitu tečajnu zajednicu. To se događa 1930. Kao ideal izabiru naslov schönstattske milosne slike: „Mater ter admirabilis“, Triput Divna Majka. Kao početna generacija žele biti majke  mladoga osnutka, žele se kao zrno pšenice (usp. Iv 12,25) predati za budućnost zajednice.

Budući da pojedine u različitim vremenima dolaze u zajednicu, njihov proces razvoja je vrlo individualan. Otac Kentenich govori o „galeriji originalnosti“,  u kojoj su „vrlo suprotni tipovi zajedno“. On to gleda kao velik plus, jer nova zajednica mora „posebnu težinu staviti na oblikovanje originala, individualnosti“, „samostalnih osobnosti“. Inače neće nastati ništa novo.

Od početka utemeljitelj se daje voditi karizmama pojedinih. Uvjeren je: Bog šalje točno te osobe, svaka ima specifičnu misiju za razvoj cjeline. O TDM-tečaju kaže 1934.:

 „To je jedna od najvažnijih spoznaja, da je dragi Bog našu obitelj učinio ovisnom od cijelom mnoštvu utemeljiteljica i osnivateljica.“

 

FOTO TDM-tečaj

Slijeva – Naprijed: Sr. Maria Distelkamp – Sr. M. Luitgardis Brucker – Sr. M. Josefine Hoischen – Sr. M. Käthe Seifen – Sr. M. Josefa Klein – Sr. M. Annette Nailis;

Sredina: Sr. M. Virginia Perne – Sr. M. Philomena Haberkorn – Sr. Toni-Maria Oesterle – Sr. M. Emilie Engel – Sr. M. Agnes Waldmann – Sr. M. Margarete Schuhard – Sr. M. Johanna Schönberger – Sr. M. Magdalena Christmann – Sr. Anna Pries – Sr. M. Immaculata Oesterle;

Otraga: Sr. Mirjam Bleyle – Sr. M. Dorothea Morick – Sr. M. Perpetua Ständer – Sr. M. Agneta Braun – Sr. M. Gertraud Breuers – Sr. Marianne Czerwinski – Sr. M. Franziska Doblinger – Sr. M. Rosa Loritz

 

3. Otac Josef Kentenich

16. studena 1885. – 15. rujna 1968.

Utemeljitelj

Otac

Generalni direktor naše obitelji

 

„Morate si zamisliti –  možda to još niste učinile -, koliko je velika bila odvažnost pri osnivanju zajednice sestara. Ja sam tada sam bio vrlo mlad i jako dobro sam bio svjestan odgovornosti.

Kada pomislim na sestre iz Saveza, to je još išlo, tu nisam preuzimao nikakvu odgovornost ekonomske vrste. Ali što je značilo, one, koje su se povukle iz svoga zvanja i htjele Schönstatt učiniti životnom zadaćom, pravim zvanjem, izvući iz njihova osiguranog stjecanja kruha! U početku bile su to samo učiteljice. Da sam osjećao taj problem, možete si zamisliti. … Da su te stvari bile povezane s nebrojeno mnogim odvažnostima, možda uopće ne slutite“ (11. 12. 1965).

3-1 Priče iz naše povijesti

Naša zajednica je rasla u nutarnjoj povezanosti s ocem Kentenichom. Godine 1937. prilikom slavlja njegova srebrnog svećeničkog jubileja rekao je toj generaciji početnica Schönstatta, pa i prvim generacijama naše obitelji:

 „Kada … pomislim na prvu generaciju naših Schönstattskih svećenika ili na naše sestre, znam većinom, da je prvo poznanstvo potjecalo  s nekog susreta ili iz osobnog razgovora. I vjerujem, pojedinima bih još mogao dokazati: tu je započela milost djelovati, tu je uspostavljena uzajamna povezanost, i otuda je uzajamni odnos postao silno plodnim. Da, draga moja Schönstattska obitelji, tako je to, ta prva povezanost je bez iznimke  kasnije na jedinstven, dubok način postala djelotvorna i živa. Čitavo veliko djelo, pred kojim sada diveći se stojimo, izraslo je iz toga zajedničkoga, unutar duševnoga, osobnoga, zajedničkoga rada.“ (11. 8. 1935.)

Neke slike/crtice iz naše povijesti to pokazuju.

3-2 Plitica oca Kentenicha za Mladu misu, 24. rujna 1910.

Zahvaljujemo za svećeničku službu, koju je naš utemeljitelj darivao našoj zajednici do svoga odlaska kući 15. rujna 1968.

3-3 Plitica oca Kentenicha za Mladu misu, 24. rujna 1910.

Uz to dolaze još mnogi nagovori i razgovori, koje je vodio s pojedinim tečajevima i dijelovima zajednice.

Zahvaljujemo za bogato duhovno nadahnuće u predavanjima i nagovorima, koje nam je otac Kentenich darovao. Ono je raslo iz uzajamne suživljenosti. Zahvaćao je život, koji je zapažao u pojedincima, u dijelovima zajednice ili u cijeloj obitelji, i razvijao je to dalje kroz svoja predavanja.

Za probu uzmite isječak iz nekog predavanja.

 

4. Galerija originala

4. Sr. M. Annette Nailis

11.12.1898 (Aachen) – 19.10.1984 (Schönstatt)

„Karizma odgoja“ “ (J. Kentenich)

Nakon završetka studija u znanostima Caritasa i nakon učiteljskog ispita za više škole, dana 12.10.1929. ulazi u Institut. Već nakon tri tjedna dobiva sestarsku odjeću. Neposredno nakon novicijata s. M. Annette na poticaj oca Kentenicha započinje promocijski studij filozofije.

Posebno plodno s. M. Annette djeluje u odgoju zajednice. Ona je tu novovrsnu pedagogiju Schönstatta iznutra razumjela i  razvijala. Otac Kentenich joj je dao svjedočanstvo: da ima „karizmu odgoja… Jedva da imam nekoga u obitelji koji me glede odgoja tako razumije“.

Kao izrazit tip koji cijeni slobodu ima poseban osjećaj za pedagogiju slobode oca Kentenicha na kojoj se sve temelji. Kao odgojiteljica novakinja s. M. Annette prati 21 tečaj sestara. Kada u dobi od 69 godina još jednom treba preuzeti službu odgojiteljice novakinja pa iznosi svoje primjedbe zbog svoje dobi, otac Kenenich joj kaže: „Imate mlado srce. To je glavna stvar.“

U njezinu pogrebnom slovu može se kasnije čitati: “Stajala je sa strahopoštovanjem i visoko je cijeneći  pred slobodom svake osobnosti, na koju je i za sebe samu polagala veliku vrijednost. Razumijevala je ljude u nutarnjoj slobodi i velikodušnosti voditi prema gore, a da ne radi mnogo sa zakonskim obvezama.“

S. M. Annette povezuje intelektualnu širinu s lakoćom i vedrinom ljudi uz Rajnu. Schönstattska duhovnost u kojoj je središnja vrijednost biti dijete Božje te ona oslobađajuća slika o Bogu kao milosrdnom Ocu koji nas ljubi, savršeno odgovara njezinu duševnom stavu. Njezino iskonsko povjerenje u Boga kao dobroga Oca čini je i u ekstremnim situacijama izvanredno sposobnom izdržati terete.

To se posebno pokazuje u godinama utemeljiteljeva egzila, u kojima su on, a s njim i zajednica izloženi mnogim klevetama. S. M. Annette kao poglavarica schönstattske provincije stoji posebno u unakrsnoj vatri. Ona pripada malom timu sestara, koji odlazi u Rim do najviših crkvenih instancija, da stvori jasnoću.

Schönstattski pokret zahvaljuje s. M. Annette temeljne spise, osobito priručnik „Svetost u svakodnevici“. Kako je došlo do te knjige, zanimljiva je priča…

4-1 O nastanku knjige „Svetost u svakodnevici“

S. M. Annette Nailis bila je mlada odgojiteljica novakinja. Otac Kentenich je držao jednom tečaj sestara četverotjedne duhovne vježbe za završetak novicijata. Njegova predavanja bila su dijalog i razmjena mišljenja s tečajem. Jednoga dana rekao je s. M. Annette: „ Naišli smo na posve novi svijet.“

Za tu novost novakinje su našle riječ svetost u svakodnevici.  S. M. Annette je zamolila da bude prisutna pri tim raspravama. Otac Kentenich je odbio, novakinje trebaju raspravljati bez ometanja. Nakon toga s. M. Annette mu je pojasnila : „Ako dopustite da dolazim na predavanja, iz zahvalnosti napisat ću malu knjigu o svetosti u svakodnevici.“ Odgovor oca Kentenicha: „Onda počnite!“ Ali u razmjenu mišljenja s novakinjama nije ju uključio.

Kasnije joj je otac Kentenich uvijek iznova govorio: „Počnite!“ – U međuvremenu je i sestrama držao duhovne vježbe o svetosti u svakodnevici i pobrinuo se za to da s. M. Annette dobije zapis.

Sama knjiga je, zbog mnogih zadataka s. M. Annette, nastajala kroz više godina. Ono što je posebno u tome: otac Kentenich je taj rukopis tako temeljito obradio, da može vrijediti kao njegova knjiga. S. M. Annette pripovijeda: „On ga je obradio vrlo brzo. Činio je to u večerima i noćima.“ U prvom i drugom dijelu umetnuo je veće dopune. Treći dio „je potpuno njegov. Zato sasvim iskreno mogu reći da to nije moja knjiga, to je naša  knjiga. To je potpuna istina. Više je od njega nego od mene.

Svetost u svakodnevici  postala je temeljni priručnik schönstattske duhovnosti.

Jedna anegdota uz to: Kada je knjiga bila gotova, otac Kentenich je jedan primjerak poslao u Trier, a dva primjerka državnom tajniku u Rim – jedan za njega, a jedan za Svetoga Oca. Kada su dolazili uzvratni odgovori, te instancije su uvijek pisale na patra Nailisa. Ime autora – A. Nailis – crkvene instancije su posvema po sebi razumljivo tako interpretirale. S. M. Annette pokazala je pismo ocu Kentenichu i rekla: „Sveti Otac šalje časnom autoru svoj blagoslov. Koliko postotaka njegova blagoslova je za mene?“ Otac Kentenich se nasmijao i rekao : „Fifty-fifty!“ (Pola-pola)

 

5. Sr. Mirjam Bleyle

12. 1. 1898. (Friedrichshafen) – 25. 2. 1981 (Schönstatt)

Dubinska vizija i znanstveno pronicanje

Kao mlada učiteljica 1923. je upoznala Schönstatt, uskoro se pridružila Savezu žena i zamijenila Gertraud von Buillon u zadaći voditeljice Saveza u Bavarskoj.

O svom prvom  susretu kod oca Kentenicha rekla je: „Ono što me dirnulo, nije bilo puko znanje, nego življeni život, i kada sam nakon toga susreta jednom svećeniku govorila o Schönstattu, izrekla sam sasvim spontano: ‘Nikada još u svom životu nisam susrela čovjeka takve vjere.‘“

U kolovozu 1931. ulazi u Institut. S. Mirjam započinje po želji oca Kentenicha sveučilišni studij, ali ga nije završila, jer su je trebali kao  novakinja. Ukupno uvodi 16 tečajeva sestara u zajednicu.

Glazbeno je nadarena, ima izrazit senzibilitet za ljepotu prirode i kulture, za naravne i nadnaravne vrijednosti. Ono što otac Kentenich kasnije opisuje pojmom „učiniti providnim“ za Boga sve naravno kao sržnu vježbu kršćanina u svijetu, to je s. Mirjam bilo dana po naravi: može se nenamjerno dati zahvatiti lijepim i velikim i u tome neposredno ući u dublje sfere, u tihu predanost ljepoti i veličini Božjoj.

Otac Kentenich na njezinoj osobnosti opisuje kontemplativni život kao „posve tiho, mirno, smirujuće gledanje božanskoga“. U svojem duboko religioznom načinu s. Mirjam obdaruje zajednicu prije svega svojom izrazitom ljubavlju prema Kristu. Kroz mnoge godine drži novakinjama 4-tjedne duhovne vježbe, koje pripremaju na 1. učlanjenje u zajednicu i uvode u svijet pripadnosti Kristu. Pogled na Mariju, Bezgrješnu, opisuje kao iskustvo veličine i dostojanstva čovjekova bića: „U školi gospodina patra naučili smo cijeniti vlastitu narav kao važan temelj za milost. To shvaćanje je za nas bilo novo i frapirajuće: u tom svjetlu morali smo usvojiti jedno novo stanovište o sebi samima.“

S. Mirjam je prva koja  izrađuje cjelokupnu sliku schönstattske pedagogije i u razgovoru sa stručnim predstavnicima znanstveno ju obrađuje. Priručnici, koje piše, su na primjer „Ljubav kao temeljni zakon svijeta“ i „Odgoj u duhu Schönstatta“.

Za vrijeme godina egzila oca Kentenicha u kontroverzama o njezinu novom načinu odgoja piše studije o psihološkim i pedagoškim načelima na kojima se on temelji te o njihovoj primjeni u praksi.

Do visoke starosti s. Mirjam je tražena učiteljica unutar zajednice, prije svega u novicijatu. Još kao osamdesetogodišnjakinja drži u listopadskom tjednu predavanje:

„Otac Kentenich školuje i formira apostole“.

 

6. Sr. M. Josefine Hoischen

13.3.1903 (Neuenbeken) – 24.10.1992 (Schönstatt)

Milosrđa Božja opipljivo dokumentirati

O svojem prvom dodiru sa Schönstattom 1922. s. M. Josefine piše: „Doma sam išla s mišlju: To je nešto sasvim veliko, što se tu u Schönstattu zbiva. Tu ćeš surađivati!“

 

Godine 1924., nakon svoga učiteljskog ispita, dolazi po drugi put u Schönstatt i sudjeluje u susretu daljnjeg produbljivanja. Pritom je izbližega upoznala oca Kentenicha. 1926. pripada ženama s kojima otac Kentenich ostvaruje osnivanje nove zajednice. On prepoznaje nadarenost te mlade učiteljice i podupire ju: od 1930. ona studira na sveučilištima u Bonnu, Freiburgu i Münchenu povijest, njemački i povijest umjetnosti.

Pod pritiskom političkih prilika s. M. Josefine se nakon završetka studija odriče državnog namještenja. Umjesto toga aktivira se unutar zajednice kao učiteljica i – sve isključivije – kao kroničarka i arhivistica. Od 1950. do 1968. radi kao vjeroučiteljica na Trgovačkoj stručnoj školi u Koblenzu.

Pomno i savjesno gradi arhiv Instituta. Ocu Kentenichu je važno donošenje izvještaja koje je „iskreno, kritičko, vjerno istini“. Posebno ukazuje na značenje toga rada: kasnije će se po tome moći očitati, kako je neposredno i konkretno Bog obilježio povijest toga Instituta. Za vrijeme svoga zatvora od strane nacionalsocijalista otac Kentenich piše molbu da se „vrlo često razmatraju Božja smilovanja u povijesti naše obitelji. Ona nam trebaju pomoći doći do ispravna, nosiva pojma o Bogu, koji se ničim u životu neće uzdrmati. Josefine treba, dakle, riješiti jednu važnu zadaću u našem interesu.“

 

7. Sr. Toni-Maria Österle

17.4.1897 (Ludwigsburg) – 31.3.1985 (Schönstatt)

Život u službi klanjanja

Antonie Österle je kao mlada učiteljica 1921. upoznala Schönstatt. Pridružila se Savezu žena i uskoro je dobila vodeće zadatke. Krajem prosinca 1926. na jednom susretu upoznaje upravo osnovanu zajednicu Marijinih sestara. Spontano je oduševljena time, jer se želi posve posvetiti Bogu, ali ne osjeća se pozvanom da bude sestra redovnica.: „Moj ideal je bio: sveta obitelj, koja je živjela posve u svijetu, ali je ostvarila najvišu svetost.“ U toj novoj zajednici nalazi ono što je prepoznala kao svoj poziv: „ Uza svu otvorenost prema svijetu taj isključivi odnos prema Bogu i Mariji, da bismo … svijet preko naše velike Misionarke vodili u srce Trojedinoga Boga – divovski cilj naše obitelji!“

„Moj ideal je bio: sveta obitelj, koja je živjela posve u svijetu, ali je ostvarila najvišu svetost.“

Dana 12.10.1929. stupila je u Institut. Još je novakinja, kada joj otac Kentenich predaje odgovornost za cjelokupni ženski pokret. Time ona pripada u generalat. Njezin otvoreni način kojim rado stupa u kontakt i njezina okrenutost k svijetu dobra su osnova za djelovanje u ženskom pokretu. Posebno je jako izražena njezina ljubav prema slobodi, zbog čega ju susestre u šali nazivaju „zec slobode“.

No njezin pravi poziv nije vanjsko zalaganje za Schönstatt i sestarsku obitelj. Privlači je život klanjanja.

Ta se želja njezina srca ispunjava kada joj otac Kentenich pored zadatka za ženski pokret Schönstatta predaje odgovornost za uspostavu zajednice klanjateljica. Svim srcem se unosi u taj   – najprije vrlo mučan zadatak, koji  od nje traži mnogo zalaganja. 1936. preuzima vodstvo klanjanja, prilikom konstituiranja provincije 1962. postaje prva poglavarica provincije. Otac Kentenich kasnije svjedoči o njoj:

 „Ona je čitav svoj život potpuno posvetila vječnom klanjanju, svoju životnu snagu dala je za to, i što je postalo, ni najmanjim dijelom nije po njoj postalo.“

S. Toni-Maria je bliska životu u svojoj pobožnosti. Iz poduke o liturgiji, koju do visoke starosti daje u novicijatu, sestre primaju poneku životnu mudrost. Tako ona u teškim situacijama može reći: „Trebamo jake osobe! Neka nam Duh Sveti u tome pomogne!“ Time misli na pouzdanje u Božju dobrotu i moć. Ili preporučuje „vrč bez dna“. Što je veći „vrč“ – tj. naše pouzdanje , to više Bog u nj ulijeva svoje milosti. Na svoj originalni način tumači:  Zato ja na svom vrču odbijem dno. Tako milosti odmah teku dolje van, u svijet. –  U toj slici pokazuje se ona prava pokretačka snaga njezina života u klanjanju:  Što većem broju ljudi privesti ljubav i milost Božju. S. Toni-Maria je u povučenosti klanjanja uvijek potpuno otvorena i zainteresirana za događaje toga vremena i nevolje drugih. /  „Olovka Duha Svetoga“

Upada u oči također njezin dubok odnos prema Duhu Svetomu. Budući da na susretima stenografira sva predavanja, ubrzo je u zajednici dobila naslov „olovka Duha Svetoga“. Iz tih godina, kada  još nije bilo aparata za snimanje, njoj zahvaljujemo zapise mnogih predavanja.

 

8. Schwester M. Anna Pries

12.1.1893 (Holzwickede) – 27.7.1962 (Weesen/Schweiz)

Tragika prve generalne poglavarice

Anna Pries je jedna od žena, s kojima je otac Kentenich 1.10.

1926. osnovao zajednicu Schönstattskih Marijinih sestara. Ona je prva generalna poglavarica.

Otvorena prema svijetu, intelektualno jaka, s talentom za organizaciju i vođenje, u suživotu s drugima spontana i majčinska, već je od osnutka pridobila srca.

 

1926 – 1950. –  Generalna poglavarica

U neposrednoj suradnji u krugu vodstva uskoro se pak zamjećuju jake tamne strane njezine, snaga vođenja, naime sklonost srdžbi te izražen poriv prema vlastitoj vrijednosti koja druge obezvrjeđuje. I njezina religioznost poprima sve više oblike koji su duhovnosti te mlade zajednice strani. Od 1930. pokazuju se prve naznake šizofrene smetnje u osobnosti.

Otac Kentenich prepoznaje to vrlo brzo i bori se oko toga kako tu situaciju riješiti. I s. Anna sama u nekim fazama zamjećuje svoju preopterećenost. Zatim moli da je razriješe te službe. No u sljedećem trenutku čvrsto se drži svojih zadaća. Krajem 1940. godine bolest napreduje. Otac Kenenich 1950. saziva krug vodstva u Švicarskoj na savjetovanje, ali pred sestrama iz generalnog vijeća kaže: „Ja sestru M. Annu neću smijeniti, ako ona sama ne ode.“

Sestre iz generalnog vijeća odlučuju se njezinu službu staviti na raspolaganje. Na kraju se i s. Anna odlučuje za to. Dana 16. veljače 1950. predaje ocu Kentenichu pismenu izjavu o odreknuću od te službe. Nakon toga je generalno vijeće nanovo popunjeno, služba generalne poglavarice ostaje nepopunjena do sljedećeg generalnog kapitula. S. M. Virginia kao generalna vikarica privremeno preuzima vodstvo.

Već ubrzo je s. M. Anna požalila svoju odluku. Obraća se crkvenim institucijama s optužbom, da ju je otac Kentenich smijenio, da je njezino odreknuće od službe došlo pod moralnim pritiskom od strane utemeljitelja, koji je svu moć htio za sebe i ne ostavlja slobode. Već prije je ona neke optužbe protiv njega iznijela u Trieru i u Rimu. Budući da je 24 godine bila generalna poglavarica, njezina je riječ kod crkvenih institucija imala težinu.

Pater Tromp SJ, koji u ime Svetoga oficija 1951. vizitira zajednicu, vidi jasno stanje s. M. Anne. Generalnom vijeću izjavljuje između ostaloga: „Ono što ona subjektivno misli, to smatra da je objektivno istinito. Tako dolazi do toga da se u upravljanju dogodilo mnogo toga, što se nije trebalo dogoditi … Njezina fantazija, njezin osjećaj, njezini snovi vladaju razumom. To je sve bilo jadno. Uz to je došlo da je ona pritom postala nesretna, postala zločesta. Otuda je došlo također da nije bila samo velik križ za oca Kentenicha, … nego također velik križ za sestre, koje su sa s. Annom morale surađivati.“ Pa ipak pater Tromp koristi s. M. Annu kao glavnu svjedokinju protiv utmeljitelja, navodna „smjena“ postaje glavna točka tih optužbi.

Otac Kentenich susreće s. M. Annu do kraja s velikim poštovanjem i naglašava, da ono što je ona njemu i zajednici svojim optužbama teškoća pribavila, treba uračunati njezinoj bolesti, a ne osobnoj krivnji. Slično piše liječnik, koji ju je godinama pratio, 1962. u jednom spisu da je njezina uračunljivost „između 1953. i 1961. bila jako smanjena.“

U svojim godinama egzila otac Kentenich uspoređuje obje voditeljce prvoga časa, s. M. Annu i s. M. Emiliju. Vidi u objema životnim povijestima, koliko god je različito njihovo djelovanje na mladi osnutak, Božje vodstvo, koji je tako prema svojim planovima razvijao Institut. Otac Kentenich komentira:

„Božji putovi nisu ljudski putovi. Ne postoji nikakav zakon paralelnosti između unutrašnjeg-vjetskoga značenja nekoga života i njegova položaja i poslanja u stvarnosti spasenja. Spasitelj ne moli uzalud: ‚Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si to skrio mudrima i umnima, a objavio malenima. Da, Oče – tako se svidjelo tebi.‘ (usp. Mt 11,25).“

 

9/10. Sr. M. Emilie Engel

1893 (Husten/Drolshagen) – 1955 (Schönstatt)

Jedna Marijina sestra na putu proglašenja blaženom

 

1893. – Djetinjstvo

Emilie se rodila u Hustenu, malom selu u sjevernoj Njemačkoj. U katoličanstvu toga vremena Bog se u mnogom pogledu prejako promatra kao strogi sudac. Već kao dijete ju kao tamna sjena prati dubok strah pred tim Bogom koji sve vidi i kažnjava. Otac Kentenich kaže kasnije o njoj da je s tom slikom o Bogu bila „skroz naskroz duševno bolesna“.

1915. – Učiteljica

Nakon izobrazbe za učiteljicu 1915. u mjestu Herne-Sodingen započinje svoje djelovanje. Tamo susreće teške životne prilike velikih dijelova stanovništva u ruhrskom području, koje svjetski rat još pojačava zbog gladi. Ona se brine posebno za zapuštenu djecu, siročad uključuje u obitelji i u izobrazbu, pomaže radničkim obiteljima, gdje god može.

1921. – Schönstatt

1921. je na prvom susretu žena u Schönstattu upoznala oca Kentenicha. On postaje njezin duhovni pratitelj i razvija s njom ideju da se osnuje ženska zajednica nove vrste. Dana 1. listopada 1926. ona pripada onima koje s ocem Kentenichom započinju taj novi put. Slijede radom bogate godine u izgradnji zajednice, u odgovornosti za odgoj sestarskoga podmlatka.

1935. – Bolest

Godne 1935. s. M. Emilie je teško oboljela od tuberkuloze pluća, kojom se vjerojatno zarazila za vrijeme svoga rada u ruhrskom području. Slijede godine teških i vrlo bolnih operacija, nakon kojih dolazi napredujuća paraliza. Kada se nakon mnogih boravaka u bolnici i sanatoriju konačno može posve vratiti u Schönstatt, zna: nikada više neće biti potpuno zdrava.

1946. – Poglavarica provincije

Unatoč njezinoj bolesti otac Kentenich ju 1946. imenuje poglavaricom provincije novoosnovane zapadnonjemačke sestarske provincije. To u nevoljama poratnoga vremena znači izgradnju i vodstvo provincije, koja malo pomalo otvara 30 filijala, odgovornost za mnoge sestre, pregovore s državnim i crkvenim instancijama. Uz to dolazi da Crkva 1951. utemeljitelja šalje u egzil u SAD.

Tako gubi svoga duhovnoga pratitelja i savjetnika. U svojoj posljednjoj godini života – ima 62 godine – s. M. Emilie je upućena na invalidska kolica. I nadalje je poglavarica provincije. Kada se sestre mole za čudo njezina ozdravljenja, ona kaže: „Ako dragi Bog i ne usliši našu molitvu, kako bismo mi rado željele; unatoč tomu ne dopuštam da se išta loše o njemu kaže. “Sada, na kraju svoga života ona je opuštena i potpuno slobodna od straha.

To nutarnje opušteno mirovanje u Bogu privlači ljude. Oni koji ju susreću u tim posljednjim godinama života, opisuju je kao uravnoteženu i radosnu osobnost, koja zrači mirom srca i pokazuje veliku moć uživljavanja u druge.

1997. – Početak procesa za proglašenje blaženom

Upravo u svojim ograničenjima i strahovima je s. M. Emilie danas ona koja ohrabruje mnoge ljude. Njezin proces za proglašenje blaženim otvoren je 1997. u biskupiji Trier. Godine 2013. Benedikt XVI. je potpisao dekret o njezinim herojskim krjepostima, čime je Emilie Engel proglašena dostojnom štovanja. Sada se moli za jedno čudo po njezinu zagovoru, što je preduvjet da ju Crkva službeno proglasi blaženicom.

 

O nutarnjem putu sestre M. Emilie otac Kentenich kaže:

„Kada je jednom otkrila i usvojila pravo lice Boga Oca, kada se svakom žilicom svoga srca zaljubila u njega, živjeli su u njoj pravi mir i trajna radost u Bogu, stvarnosti, koje čak ni pred golemim mnoštvom križeva i boli nisu potamnjele.“

 

11.

U s. M. Emiliji ispunilo se ono što je otac Kentenich 1945. molio za TDM-tečaj :

„Moja molitva ide u tom smjeru da doživite dovršenje izgradnje obitelji, date barem jednu sveticu iz toga tečaja i kao cjelokupni tečaj obitelji na uzoran način pokažete, kako dobra Marijina sestra u zdravim i bolesnim danima, u mladim i staračkim godinama, u miru i ratu, u vrijeme progona i priznanja izgleda i ravna životom.“

 

11 – 1. Povijest jednoga kovčega

S. M. Emilie  je iz jedne propovijedi ponijela sliku koja ju otada prati: “Kada smo u oduševljenju „prve ljubavi“ pred Bogom, tada bismo mu željeli sve darovati. Stavimo, dakle, sve što nam je vrijedno u jedan „kovčeg“ i predamo ga Bogu. Bog se raduje i prima taj dar. Ali on nam opet daje taj kovčeg na naš put kroz život i kaže: Ja ću si zatim uvijek uzeti ono što bih upravo želio.”

S. M. Emilie voli tu sliku o „kovčegu“ i u njoj odražava svoj život: tijekom svoje bolesti nabrajala je što si je Bog (iz tog kovčega) već izvadio: sposobnost hodati (ona je u međuvremenu paralizirana), pomicati lijevu ruku, moć govora. Kada više ne može govoriti, piše na svoju pločicu „još je u kovčegu“ i pokazuje na svoje oči i svoje čelo: moje duhovne sposobnosti i moć vida Bog mi je još ostavio, to još imam za predati.

U jednoj molitvi uvijek iznova postavlja Bogu pitanje: „Sviđa li ti se uzeti mi …“ i navodi što još Bog iz toga „kovčega“ može uzeti: zdravlje, ljude koje voli, zadatke koji su pred njom. I uvijek iznova potvrđuje: „Da, amen, Oče, molim za to!“

„U vjeri nalazimo svjetlo i utjehu za sve“ (Sr. M. Emilie)

Dopustite da Vas vjera s. M. Emilie zapali, kada Bog kod Vas uzima „nešto iz kovčega“.

 

11 – 2. „Dnevnik svjetla“

Došašće  1942. godine. Već sedam godina sestra Emilie je teško bolesna: tuberkuloza pluća. To je značilo: nekoliko godina provela je u klinikama i sanatorijima. Sada je opet u Schönstattu i pripada krugu vodstva svoje zajednice. Oko podneva je stanka za odmor. Ona sjedi za pisaćim stolom i unosi bilješke u malu bilježnicu. Netko dolazi, jedna susestra, a s. Emilie joj smiješeći se kaže: „ Hajde pogodi, što upravo radim. U najnovije vrijeme imam jednu omiljenu zabavu.“ Zatim odmah sama daje odgovor: ima ideju da posebno dobro pripremi svoj 50. rođendan, kroz 50 dana. Svakoga dana osvrće se na jednu godinu života i nastoji u njoj otkriti posebno susretljivu ljubav Božju, u sasvim konkretnim događajima.

Ona, koje iza sebe ima teške godine bolesti, koja je propatila mnoge sate straha, tame, bolova, piše dnevnik svjetla: traži znakove nježne Božje ljubavi u svom životu.

Kasnije jednom kaže: „Tajna naše sreće leži u tome da u svemu gledamo onoga (sve učiniti providnim za onoga), koji nas ljubi pažljivom ljubavlju.“

 

12. Sr. M. Virginia Perne

1896 (Nentershausen/ Westerwald) – 21.9.1982 (Koblenz-Metternich)

Odgovornost upravljanja u presudnim godinama

Kao mlada učiteljica upoznala je Schönstatt, pridružila se Savezu žena i ubrzo ulazi tamo u zadaće vođenja. Dana 30. travnja 1928. pristupa Marijinim sestrama i već tri tjedna kasnije dobiva sestarsko ruho. Zadržava svoju zadaću vođenja u Savezu žena. Ujedno joj se već 1929. predaje služba poglavarice u domu Saveza. Sljedećih godina djeluje kao odgojiteljica u novicijatu i u tercijatu. 1936. postaje generalna asistentica Instituta te istovremeno biva imenovana voditeljicom schönstattskog distrikta.

Kada generalna poglavarica s. M. Anna u veljači 1950. biva razriješena svoje službe, s. M. Virginiji kao generalnoj vikarici dopada vodstvo Instituta do sljedećega generalnog kapitula.

To su izvanredno zahtjevne godine. Otac Kentenich, a s njime i zajednica, izvrgnuti su teškim napadima i klevetama.  Krajem 1951. on mora otići u egzil, tako da s. M. Virginia treba nositi teret upravljanja bez utemeljitelja.

U tom vremenu ona hrabro i postojano stoji na vrhu Instituta i svojom mudrošću i osjetljivom sviješću odgovornosti sprječava da se sestarska obitelj u svom novovrsnom profilu promijeni. Kada na generalnom kapitulu 1954. svoju zadaću može predati novom generalnom vodstvu, biva pozvana u provincijsko vijeće Zapadne provincije te 1962. biva imenovana provincijskom poglavaricom Centralne provincije u Schönstattu.

Služenje nutarnjoj slici zajednice

Ovaj kratki opis pokazuje ženu, koja je desetljećima bez prekida imala vodeće zadaće i  zalaganjem svoje čitave osobnosti ih ispunjavala. A ipak ona sama pritom ne stoji u središtu. Svoje zalaganje shvaća kao služenje nutarnjoj slici zajednice, kako je to upoznala u suradnji s utemeljiteljem i to usvojila. Tako je sposobna iznijeti Institut u presudnim godinama.

Kada 1966. – 40 godina nakon osnutka zajednice – slavi svoj 70. rođendan, piše joj otac Kentenich, da bi bilo dobro „provjeriti koje je značenje njezin život imao za tih 40 godina.“

Povijest te obitelji mogla bi se pratiti na temelju njezina života. I zaključuje sa željom:

 „Neka Vas Majka Božja za to vrlo bogato blagoslovi. Neka Vam pomogne da gledajući unatrag u prošlost, sve događaje još jednom naknadno okusite te budete spremna, dopustiti da Vas ona iznova odgaja, kako biste jednom kao blistava zvijezda na početku povijesti naše obitelji svijetili u budućnost.“

 

13. Sr. M. Perpetua Ständer

30.1.1889 (Fretterode/Eichsfeld) – 4.3.1975 (Friedrichroda)

Život za poslanje Schönstatta u istočnoj Europi

O svojim životnim planovima s. M. Perpetua piše: „Imala sam čežnju priključiti se nekoj vjerskoj zajednici. U samostan nisam htjela, vuklo me je prema apostolatu u svijetu.“ Kada je 1924. upoznala Schönstatt, to potpuno odgovara njezinoj predodžbi. O prvom susretu u Schönstattu piše: „Taj susret bio mi je veliki nutarnji događaj. Bilo mi je, kao da sam dobila sasvim nov osjećaj života.“ Najdublji doživljaj za nju bio je razgovor s ocem Kentenichom. Ona sama ga opisuje kao „jednu od velikih milosti moga života“. Dana 1. svibnja 1928. stupa u Institut i – kao novakinja – biva imenovana odgojiteljicom novakinja u svom vlastitom tečaju. Od  1930. je kroz mnoge godine sestra u generalnom vijeću, često paralelno s drugim službama i zadatcima.

Posebna misija s. M. Perpetue je izgradnja Schönstatta u dijaspori istočne Njemačke. Tu se pokazuju njezina hrabrost i njezina izvanredna izdržljivost – otac Kentenich kaže jednom: „… vrlo snažna kao tucet muškaraca“. Kada u Drugom svjetskom ratu vođenje istočnonjemačkih filijala iz Schönstatta više nije moguće, s. M. Perpetua se 1944. povlači u filijalu u mjestu Friedrichroda. Iz koncentracijskog logora Dachau utemeljitelj joj piše: „Znate koliko imam povjerenja u Vas i koliko mi je drago znati da su naše ugrožene sestre i filijale pod Vašom zaštitom.“

Uskoro Istočna Njemačka postaje sovjestka okupacijska zona te su kontakti prema Schönstattu otežani. Otac Kentenich to uzima kao povod da osamostali istočnonjemačke filijale te ih u listopadu 1945. okuplja u prvu provinciju zajednice sa s. M. Perpetuom kao poglavaricom provincije. Budući da sljedećih godina putovanja u Schönstatt postaju sve opasnija, otac Kentenich ide još dalje. S. M. Perpetua pripovijeda o njegovu posjetu mjestu

Friedrichroda: „On je potaknuo, ne bi li bilo ispravnije, odreći se svih posjeta u Zapadu, pa i praznika kod ukućana. Trebale bismo se odreći svake pismene veze sa Zapadom, jer bi sva pošta prema Zapadu bila jako kontrolirana te bi suprotnost i napetost između slobodnog Zapada i socijalističkih država s vremenom bivala sve veća… Provincija bi se mnogo samostalnije i snažnije razvijala, ako bismo živjele posve odvojeno od Zapada.“

Sestrama je odluka slobodno prepuštena; većina njih podržavaju utemeljiteljevu želju. U 20 godina svoje službe s. M. Perpetua mora nositi teret odgovornosti u mnogome pogledu bez savjetovanja sa Schönstattom. Usprkos režimu u DDR-u koji je bio protiv Crkve,

izgradnja i rast sestarske zajednice i Schönstattskog pokreta uspijeva u svim granama.

 

Rimske inicijative

U vremenu službe s. M. Perpetue padaju godine egzila oca Kentenicha. Generalno vodstvo uključuje ju da zajedno sa s. M. Emilijom i s. M. Annette kod rimskih institucija razjasne optužbe i napade protiv oca Kentenicha.

I ti pothvati u Rimu zahtijevaju mnogo mudrosti i hrabrosti, osobito što žene u tom vremenu nemaju glas u Vatikanu. No uspijevaju prodrijeti sve do direktne okoline Svetoga Oca i obavijestiti ga o nekim intrigama. Tako je s. M. Perpetua na primjer mogla uspostaviti kontakt s majkom Pascalinom, hrabrom domaćicom pape Pija XII., pa i s kardinalom Beom.

U svojim posljednjim godinama života s. M. Perpetua pripada filijali klanjanja. Tu je zasjala tajna njezine snage: „Za vrijeme svoje službe uvijek je upravljala provincijom  iz svetohraništa“, piše u njezinu posmrtnom slovu.

 „Vi, kako vani tako i kod kuće, sasvim ispravno prozirete prilike i živite svoju zadaću u besprimjernoj vjernosti i nesebičnosti, bez velika naglašavanja sebe i svoga djelovanja.“ P. Kentenich sestri M. Perpetui

 

14. Sr. Marianne Czerwińsky

7.8.1905 (Duisburg) – 23.9.1994 (Swider/Polen)

Novo osnivanje u komunističkoj zemlji

S. Marianne je dijete poljskih doseljenika, rođena u Njemačkoj.  Godine 1923., sa 17 godina, upoznala je Schönstatt. 1925. je na jednom susretu upoznala oca Kentenicha. „Njegov uživljeni, srdačni, a ipak suzdržani način razgovora pobudio je u meni puno povjerenje.“ U pitanju o svom pozivu iznijela mu je svoje sumnje, može li kao Poljakinja doći u (njemačku) zajednicu Marijinih sestara. Otac Kentenich joj je odgovorio da širenje Instituta u druge zemlje ne smatra isključenim. I: „Imam dojam da Vaša darovitost i osebujnost dobro odgovara našoj zajednici.“

Tako je 1930. stupila u zajednicu. Nakon završetka novicijata postaje najprije poglavaricom filijale u mjestu Bautzen, od 1936. generalna asistentica za istočne filijale i ujedno odgovorna za Schönstattski pokret u tim krajevima. Njezino poljsko podrijetlo za oca Kentenicha je znak božanske Providnosti, budući da se Schönstattski pokret želi udomaćiti i u Poljskoj. Plan da se 1. listopada 1939. započne u Poljskoj, nije uspio zbog izbijanja Drugog svjetskog rata.

Nakon svog povratka iz koncentracijskog logora Dachau, gdje je upoznao mnoge Poljake i cijenio ih, otac Kentenich sa s. Marianne dalje traži mogućnosti za novo osnivanje. Otvaraju se  vrata: 24. travnja 1946. putuju s. Marianne i druga susestra s. M. Józefa, na pustolovan način u pratnji povratnog transporta poljskih prisilnih radnika i njihovih obitelji u Poljsku. Životna stvarnost u Poljskoj nakon rata u kojoj vlada komunizam pokazuje se kao vrlo teška.

Kontakt prema zapadnoj Europi i time i prema kući matici i utemeljitelju odrezan je „željeznom zavjesom“. Unatoč neizvjesnosti glede budućnosti obje sestre odlučuju ostati u Poljskoj. Zahvaljujući spremnosti palotinaca da im pomognu nalaze stan i posao. Korak po korak dobivaju potrebna odobrenja i dobivaju državljanstvo. Crkva im daje odobrenje za njihovo djelovanje. Već 1947. prve mlade žene bivaju obučene u redovničko ruho i započinju novicijat. Svakodnevica sestara obilježena je velikim poteškoćama: siromaštvom poratnoga vremena, jezičnom barijerom, stalnim stahom od progona. Komunistički režim zabranjuje im svako vjersko djelovanje.

Povjerenje u vodstvo božanske Providnosti te dugogodišnje iskustvo iz suradnje s utemeljiteljem pomažu s. Marianne da hrabro podnosi sve poteškoće – osobito šikaniranje režima. Tako raste mlada sestarska zajednica. S. Marianne postaje prva poglavarica provincije. 1964. sestre započinju grubu gradnju schönstattskog svetišta u Świderskoj šumi.

1967. komunističke vlasti ga ruše, s. Marianne dobiva veliku novčanu kaznu i mora za vrijeme mnogih godina izdržavati represalije. Tek 1980. godine sestre se mogu još jednom odvažiti na gradnju svetišta u Świderu, zajedno s kućom provincije za rastući broj zvanja. Ovaj put je to uspjelo. Tako je s. Marianne sa 75 godina mogla doživjeti ispunjenje svoje čežnje, koju je jednom izrazila ovim riječima:

„Moram gorjeti do kraja, kako bi svetište i Schönstatt nastali u Poljskoj!“

„Možete biti sigurne u moje zanimanje, moj blagoslov i moje molitve. Ne plašite se poteškoća, ova obitelj nije nikada bila položena na ruže. Uvijek je bila ratno dijete, jer je u ratu nastala i rasla. U svim situacijama uvijek se držala riječi: Mater habebit curam  /Majka će se pobrinuti/ – a ona je uvijek ostala pobjedonosna. Srdačan pozdrav i blagoslov. J. K.“ – 1946., pismo oca  Kentenicha prvim novakinjama u Poljskoj

 

15. Sr. M. Agneta Braun

20.6.1904 (Duisburg-Hochfeld) – 9.11.1973 (Brasilien)

Pustolovina prvih misionarki u Brazilu

Dana 15.3.1930. ulazi u zajednicu. Nekoliko godina kasnije, 12. 5. 1935., iz ruke utemeljitelja prima misijski križ i s drugih 11 sestara biva poslana u Brazil. To je prva grupa misionarki u Brazilu. Dana 10. lipnja 1935. dolaze u Jacarezinho/Paraná „usred prašume“, u tada još malo naseljenu pokrajinu, koja je u kasnijim godinama doživjela velik gospodarski uzlet.

U svojoj putnoj prtljazi nose tri znaka: križ, jedan kamen i jednu violinu, simbole vjere, odgoja i kulture. Poziv je došao od strane otaca palotinaca. Početak u novoj zemlji je za misionarke povezan s velikim žrtvama, ne samo zbog učenja novoga jezika, zbog klime na koju nisu navikle i što nedostaje ono najpotrebnije. Sestre sve to uzimaju kao doprinos da Schönstatt može napredovati  u Brazilu. Već 1938. može se izgraditi jedna škola, „Colégio Mãe de Deus“. To je prva škola u gradu Londrina i prva škola sestarske obitelji uopće i postoji do danas. 1941. prve Brazilijanke postaju Marijine sestre.

S. M. Agneta posvećuje se s velikim žarom i požrtvovnošću svim zadaćama, koje su joj povjerene i tako surađuje u izgradnji zajednice u Brazilu. Od 1936. do 1944. ona je poglavarica filijale bolnice u Ribeirão Claro/PR – u to vrijeme teško polje rada zbog nedostatka materijala i medicinskih stručnih znanja. Slijede mnoge godine u vodećim zadatcima u bolnicama i filijalama zajednice. Ona pripada prvom vodstvu provincije.

U posljednjim godinama života od nje se traži druga vrsta zalaganja: zbog moždanih tromboza koje se ponavljaju sve više je vezana uz postelju i ne može više aktivno surađivati. Ona u tome vidi poziv da zajednicu dalje izgrađuje molitvom i žrtvom. Osobito se zalaže za domaće sestre u svijesti da su one te koje Schönstatt i zajednicu moraju prevesti u drugi životni osjećaj i kulturu svoga naroda. Schönstatt „mora ići kroz srce i mozak domaćih ljudi“ (J. Kentenich), da bi mogao postati djelotvoran u jednom narodu. Kada s. M. Agneta sa 69 godina umire, njezina posljednja riječ je „Da, Oče“. U tom vjernom prihvaćanju Božje volje otišla je u Brazil i tamo djelovala.

Otac Kentenich prilikom posjeta u Brazilu krajem 1940-ih godina sestrama: „Ja sam također došao da Vam izrazim zahvalnost, što ste vjernost Savezu održale kroz sve te godine.“

 

16. Sr. M. Johanna Schönberger

7.10.1907 (Heilberscheid / Westerwald) – 13.1.1947 (Schönstatt)

Živjela je i umrla za obitelj

Godine 1925. kao jedna od prvih dolazi u našu zajednicu koja je još u nastajanju, u Schönstatt.

Kada se 1930. okuplja  prva generacija MTD-tečaja, ona postaje na tečaju sestra mnogih osoba, koje odlučujuće obilježavaju sljedeću povijest obitelji.

Njezin vlastiti doprinos izgradnji te mlade zajednice je drukčiji. Svom snagom radi u kućama Schönstatta u službi pokreta. Njezin bogati nutarnji život, njezina nesebična majčinska spremnost na služenje i njezin praktični smisao stvaraju zavičaj i atmosferu radosti. Ali Bog želi još više od nje. U pogrebnom slovu piše:

„Teška bolest srca već je uskoro postavila granice njezinu neumornom porivu za stvaranjem. Skoro deset godina prikovana uz bolesničku sobu, razvila je u Bogom ispunjenoj tišini i radosnoj snazi žrtve još bogato djelovanje u službi paramentike (tj. izrade liturgijskog ruha). Junački je nosila svoju tešku patnju na blagoslov za sestarsku obitelj i spas neumrlih duša.

Koliko god otac Kentenich cijeni aktivno zalaganje, on poglavaricama zajednice posebno naglašava: „Ne cijenite samo rad i uspjeh u obitelji. Bolesnice su Božji blagoslov, gromobrani i blaga obitelji.“ ( 21. 2. 1939.) Naravno, kaže on, bolesnice moraju također tako vrednovati svoju situaciju da postane blagoslovom za obitelj: „Već je teška žrtva, u mladim godinama htjeti raditi, a ne moći! Trpjeti volju Božju je teže, nego ju ispuniti! Dan i noć raditi, to nije po sebi nešto posebno, jer mi je dragi Bog dao snagu, jer to odgovara ljudskoj naravi.“

Mala svetica

Kako s. Johanna ozbiljno shvaća tu misiju, pokazuje način, kako se zalaže za utemeljitelja, kada su ga 1941. nacionalsocijalisti deportirali u koncentracijski logor Dachau. U tim godinama njegova zatočeništva u logoru ona se teško bolesna na srce nalazi u postaji za bolesne. Kada je otac Kentenich uhićen, na rastanku joj  reče da ne smije umrijeti, da on treba njezine žrtve. Ta riječ je jačala njezinu volju za životom. Bilo da zbog srčane bolesti mora ležati bez posla ili u svojoj bolesničkoj sobi radi na paramentima, ona to gleda kao zalaganje za utemeljitelja u njegovu zatočeništvu u logoru. Sestri M. Annette iz svoga tečaja kaže da mnoge tisuće malih bodova koje izrađuje na paramentima prati kratkim strelovitim molitvicama za njegovu slobodu.

Kada se otac Kentenich vratio iz koncentracijskog logora, s. M. Johanna postaje sve slabija. U siječnju 1947. umire u 40. godini života. Kada je otac Kentenich saznao za njezinu smrt, kaže iznutra ganut: „Sada sam izgubio jednu od mojih najboljih suradnica.“

U izdanju časopisa „Marijine sestre“ ubrzo nakon njezine smrti je zabilježeno da ju je otac Kentenich „nakon njezine smrti rado i često nazivao „malom sveticom“, na koju možemo biti ponosni. Nadalje u pogrebnom slovu piše: Ona je „živjela i umrla za obitelj. Čak i u dugim godinama svoje teške bolesti neumorno je težila služiti obitelji. Ona je to činila neposredno svojim vrijednim, produhovljenim radom u službi paramentike, a posredno, što je bilo još značajnije, svojom tihom molitvom, snažnim žrtvovanjem i herojskim trpljenjem.“

 

17. Razvoj našeg puta odgoja i obrazovanja

MTD-tečaj kao „pilot projekt“

Otac Kentenich s MTD-tečajem za put odgoja i obrazovanja zajednice razvija intenzivna vremena, koja prema uzoru isusovačke formacije naziva „tercijat“. U tim godinama prije konačnoga primanja u zajednicu nalaze se dva tercijata od po pet mjeseci. MTD-tečaj je pritom neka vrsta „pilotprojekta“.

Objektivno mišljenje

Utemeljitelju je nakana da se svaka sestra kroz studij i usvajanje znanja odgoji za stvarno i objektivno mišljenje. Budući da više sestara u MTD-tečaju donose odgovarajuću izobrazbu, velik dio nastavnih predmeta pokrivaju one same. Kada ga stručnjaci posjećuju, otac Kentenich im daje da u tercijatu referiraju.

U Kronici MTD-tečaja je na primjer zabilježeno, da im je u 1. tercijatu jedan liturgičar približio finoće korala, jedan pater benediktinac iz Neurona referirao je o benediktinskim pravilima. Jedan isusovac iz Japana držao im je tri predavanja o japanskoj ženi i o štovanju Marije u Japanu. U 2. tercijatu referirao je jedan egzeget palotinske Visoke škole. Jedan drugi palotinac, koji je upravo bio završio studij filozofije, uvodi ih u logiku i teoriju spoznaje. „To je trebalo izoštriti i izbrusiti naš razum. Jako dobro smo to pratile“, piše u Kronici.

Ljepota onostranoga svijeta

Sam otac Kentenich u svojim predavanjima sestrama dublje otkriva duh i strukturu zajednice. On ne referira, ne, to čini zajedničkom razradom. S. M. Perpetua piše: „Morale smo intenzivno zajedno s njime misliti i govoriti. Time nam se otvorio jedan potpuno novi svijet: stvarnost i ljepota onostranoga svijeta.“

Škola krijeposti

Tercijat treba biti također škola osobnosti i „škola krijeposti“, kaže otac Kentenich:

 „To je škola, koju svaka duboko iznutra, učena i poučavana, nošena i vođena od Duha Božjega mora proći… Zajednički život treba biti škola krijeposti. Škola krijeposti zahtijeva također da smo slobodna duha, otvoreni, no traži također da osebujnost pojedinih cijenimo i vrednujemo. Moramo se uživjeti i molitvom unijeti u osebujnost drugih.“

 

18. Duh i forma. Kako nastaju statuti zajednice

 

U prvih deset godina zajednica nema nikakve statute, pravila. Oblik života, koji odgovara postavljenom cilju, tek se mora razviti. S jedne strane radi se kao u klasičnim redovima o Bogu posvećenom životu prema evanđeoskim savjetima – siromaštva, čistoće i poslušnosti. Ujedno se sestre vide pozvanima, izraziti „posve novi tip suvremene žene“/7/ usred društva, koja u slobodi i velikodušnosti djeluje i živi iz čvrstog nutarnjeg oslonca. Zato je potreban oblik života, koji se fleksibilno može prilagoditi različitim okolnostima.

Otac Kentenich pušta mladu zajednicu da eksperimentira te u izravnom kontaktu prati nutarnji razvoj i obilježja.

Veliki doprinos obaju tercijata MTD-tečaja je izrada statuta/pravila za zajednicu. I to se događa u podjeli rada i u razmjeni mišljenja s utemeljiteljem. To je opisano u povijesti njihova tečaja:

„Za izradu statuta stvorene su grupe i svaka grupa je morala razraditi jedno područje iz statuta i predočiti to za raspravu. Potkraj tercijata došlo je do dugih, dugih razgovora. Bilo je teških razmišljanja, nikako nismo odmah bile suglasne. S beskrajnom strpljivošću otac Kentenich je slušao sve naše prigovore i mišljenja i promišljao o njima. Bila su to temeljita razmišljanja koja su nas duboko zanimala i otac Kentenich nije se umarao slušati nas, sad ovu, sad onu pitati, kako misli, je li to razumije. Radio je točno onako kako je u Predpovelji osnutka godinama prije rekao studentima: ‚Mi želimo stvoriti organizaciju, mi, ne ja. Ja bez Vas neću uopće ništa činiti‘. Tako je otac Kentenich uvijek radio, tako je radio i sa ‚statutima‘, kako se tada govorilo.

Konačnu redakciju statuta preuzima nakon tercijata otac Kentenich sa s. M. Emilijom.

Kada su 11. kolovoza 1935. ti prvi statuti objavljeni, otac Kentenich ih u predgovoru opisuje kao prvi preliminarni nacrt. Taj novovrsni oblik života Instituta najprije mora još više proći provjeru u životu i zajednica se mora još više razviti i u drugim zemljama.