04.12.2018

Što me očarava – hrvatski (kroatisch)

von S. M. Ramona Schneider

Intervju na Radio Mariji
20. 10. 2018

Sestro Ramona, zašto pripadate Schönstattskoj obitelji? Što Vas očarava u Schönstattu?

To pitanje me jako raduje i mogla bih sada mnogo toga nabrojiti što me očarava u Schhönstattu. Izabrat ću tri stvari:

Pripadam Schönstattskoj obitelji jer smatram da je divno puniti vrč u našem Schöntatskom svetištu onime što svakodnevica traži ili zahtijeva ili pak i čini lijepim.

I to čini moj život radosnim, jer znam da Majka Božja treba te doprinose, štoviše treba upravo mene da bi zajedno sa svojim Sinom učinila svijet malo boljim, ljepšim, pravednijim, mirnijim i radosnijim. Sve učiniti darom, sve staviti u taj vrč, tako se živi jednostavnije, neopterećenije i lakše.

A istodobno moji doprinosi pomažu još drugim ljudima na njihovu putu. Marijo, ništa bez tebe, ali također ništa bez mene!

Pripadam Schönstattskoj obitelji, jer želim biti više čovjek, pravi čovjek, autentičan, čitav i zdrav. Riječ koja me u Schönstattu očarava glasi: svetost svakodnevice.
Biti vjeran u malim stvarima, s ljubavlju činiti sve, imati velike ciljeve, a istodbno smjeti pasti i biti malen.

Foto: Josef M. Neuenhofer

I svakoga dana moći iznova započeti, ne imajući lošu savjest. Velika hvala ocu Kentenichu, koji mi je u Schönstattu otvorio nov način gledanja da intenzivnije živim, da svjesno zamjećujem male stvari, iza kojih mogu otkriti ljubav Božju prema meni.

Pripadam Schönstattskoj obitelji, jer sam preko našega utmeljitelja oca Kentenicha iskusila i naučila da u Svetištu svoga srca samu sebe gledam kao vrijednu i da sa samom sobom također u skladu s time postupam; da tamo imam svoje središte;

biti doma, tamo pri sebi i pri Bogu moći biti i počivati i po tome i mnogim drugima ponuditi dom. Moje srce, moje svetište. Divna stvarnost.

Sestro Ramona, koliko dugo ste sada već Schönstattska Marijina sestra?

25 godina, zamislite, već 25 godina Schönstattska Marijina sestra. Upravo 5. rujna 1993. bilo je moje oblačenje.
Za dvije godine mogu tada sa sestrama iz moga tečaja, koje su sa mnom bile obučene službeno slaviti srebrni jubilej, dakle 25 godina pripadnosti našoj Schönstattskoj obitelji.

Što kažete o novom Schönstattskom svetištu u Ivanovcima?

Raduje me da je Majka Božja našla jedno novo mjesto da bi djelovala kao Majka i Odgojiteljica. Ako mnogi dopuste da ih ona obdaruje i šalje, tada oko toga novoga svetišta može nastati  komadić novoga svijeta, Marijina zemlja: kraljevstvo čistoće, kraljevstvo radosti, kraljevstvo ljubavi, kraljevstvo hrabrosti za borbu i pouzdanja u pobjedu, kako to otac Kentenich opisuje u takozvanoj Zavičajnoj pjesmi.

Želim također iskoristiti ovu priliku da bih zahvalila svima koji su posljednjih godina mnogo  žrtvovali za to svetište.

I htjela bih također srdačno zahvaliti svima koji su se brinuli za to da se svetište sagradi, da se pribave ili kupe predmeti za to i za sve koji su pomogli da smo imali tako blagoslovljenu posvetu.

Sigurno želite da u budućnosti to svetište mnogi ljudi posjećuju?

Da, naravno, i Majka Božja treba otuda mnogo djelovati. Želim da mnogi u tom novom svetištu nađu zavičaj i oslonac i orijentaciju za svoj život, da  osjećaju kako ih Majka Božja osobno gleda i cijeni.

Želim da tu mnogi ljudi dožive milost preobrazbe: nov početak za svoje živote, da izliječe nutarnje rane i da se u susretu sa svetištem u njihovu životu i u njihovoj svakodnevici nešto razvije prema boljemu.

Želim da u novom svetištu izrastu mnogi apostoli, obuzeti poslanjem i da surađuju u izgradnji novoga svijeta, u kojemu se sve zbiva iz ljubavi, po ljubavi za ljubav, za vječnu ljubav, kako to kaže naš utemeljitelj.

Dan posvete, 15. rujna, prije mjesec dana bio je za međunarodnu Schönstatsku obitelj sasvim poseban dan, 50. obljetnica smrti utemeljitelja oca Josefa Kentenicha. Što vi osobno povezujete s tim datumom?

Dan posvete jako me raduje. 15. rujna je za mene osobno važan dan. Stoga sam već bila pomalo žalosna, što na taj dan nisam mogla biti u Schönstattu na velikom međunarodnom slavlju tamo.

Moj odnos prema 15. rujnu  povezan je s početcima moga sestarskoga života.

5. rujna 1993. bilo je moje oblačenje, a zatim 10 dana kasnije doživjeli smo mi kao tečaj mladih sestara, doživjela sam ja 25. objetnicu smrti našega oca i utemeljitelja.

Mi smo kao sestarska obitelj ujutro već u 5.00 sati imali slavlje u našoj Crkvi klanjanja, dakle, u blizini Kapelice utemeljitelja, gdje je naš utemeljitelj pokopan.

Ono što sam toga 15. rujna 1993. doživjela bilo je uranjanje u veliku sestarsku zajednicu. Mnoge su bile tu, sve je bilo puno.

Najednom sam se osjetila kako onako pravo pripadam u tu veliku obitelj, koja je doma na cijelom svijetu i sada se okuplja oko utemeljitelja. A ja sam jedna od njih i posred njih.

Uvijek iznova govorilo se o svetom trenutku, o svetom, povijesnom trenutku i o svetom mjestu. U skladu s time i ja sam se osjećala, nebeski, blizu Bogu.

U svezi s time također se uvijek govorilo o prodoru božanskoga u tom slavlju, to me duboko dirnulo.

Bog je sve tako vodio, ono što se 15. rujna 1968. dogodilo i kako se dogodilo. To me se duboko dojmilo, kako Božanska providnost sve vodi i točno planira.

Božanski prodor, sveti čas, sveto mjesto. Kako je Božanska providnost pri smrti utemeljitelja sve vodila? Što je pritome bilo posebno?

Dan njegove smrti bila je nedjelja, uz to Marijin blagdan, Sedam Marijinih žalosti (Bl. Dj. Marija žalosna), naš utemeljitelj umire odmah nakon svete mise u sakristiji, ni ranije ni kasnije.

Dva svećenika su prisutna i mogu ga poduprijeti pri iznenadnom padanju i položiti ga na tlo.

Jedan od tih svećenika je štoviše Hrvat. Umire usred svoje Schönstattske obitelji, zagovaran preko mnogih sestara, koje su toga dana bile tu zbog imendana svoje provincijalne poglavarice.

Koju poruku ili zadatak ste Vi za sebe izvukli iz toga 15. rujna?

Postala sam svjesna da naš utemeljitelj dalje živi i dalje djeluje u svojoj Schönstattskoj obitelji i da me za to želi koristiti. Geslo Schönstattske djevojačke mladeži, kojoj sam kao djevojka pripadala i koje me je pratilo od moje mladosti najednom se još jače produbilo:

Živjeti, ljubiti i dalje predavati Schönstatt.

Od 15. rujna 1993. to bih geslo ovako preinačila: Živjeti kao naš otac i utemeljitelj, ljubiti kao on i njega kao oca dalje predavati.

Tako se nadam i želim da će iz našega novoga svetišta, koje je upravo na taj važni dan posvećeno, naš utemeljitelj biti posebno prisutan i djelotvoran i da će mnogi ljudi tamo biti upozoreni na njega i da će ga doživjeti i izabrati kao duhovnoga oca.

Ako dopustimo da tako život oca Kentenicha djeluje na nas, njegovo djelovanje… to je jednostano očaravajuće.
U njemu je stvarno Bog moćno prodro u naš svijet.
Svatko se osjećao prihvaćenim, mogao se uključiti, bio je potreban za velik cilj.
Obnova čovjeka i društva, obnova svijeta.
Takav čovjek koji uvijek ima u vidu Ti i Mi, željeli bismo zapravo svi postati.
Mislim da za to treba izgraditi kontakt s njime, mora doći u našu sredinu, mora postati naše središte.
Koje mogućnosti za to postoje? Što se tu može učiniti?

Moliti blagoslov oca Kentenicha

ujutro, uvečer, kada dođe nešto teško ili kada stojimo pred nekom odlukom …
Otac Kentenich je češće govorio da se već odavna dogovorio s Majkom Božjom, – u logoru Dachau i u Milwaukeeju, kada je bio daleko od Schönstattske obitelji, kada ga netko kroz dan moli za blagoslov, da se Majka Božja tada pobrine da ta osoba dobije blagoslov.

Promatrati njegovu sliku i uspustiti se u razgovor s njime

Pripovijedati ili mu pisati u dnevnik, što nas muči. Sigurno ćemo onda imati isto iskustvo kao tada pater Boll: „… ja sam pričao i pričao, kao što to još nikada ni pred kim u svom životu nisam učinio.
A otac Kentenich će na to:“… Sve ste ispripovjedili i ja sam sve prihvatio“. I tada je očito stavio svoju ruku na srce i rekao:
„ I to živi sada sve tu“. Bio je to veliki doživljaj,  tu je čovjek koji je tu za tebe.“

Konkretno ga uključiti

Mnogi ljudi sebe nazivaju „prijateljima oca Kentenicha“. Doživljavaju ga kao očinskoga vođu, kao duhovnoga oca jednostavno zato što ga uvijek iznova mole za pomoć i tu pomoć iskuse.

Priopćenja tajništva oca Kentenicha pokazuju koliki ljudi samo tako često postaju sposobni bolje ovladati svojim životom i životnim krizama i neposrednije povjerovati u Božji zahvat u njihov život.

Moliti devetnice za određene stvari.

„Preko oca Kentenicha sam iskusila da postoje uvijek nove dimenzije nade, koje potpuno uklanjaju našu rezignaciju.
Stoga uvijek iznova molim devetnicu njemu, i skoro svaki dan za njegovo proglašenje svetim.“

Čitati njegova predavanja

Mnogo toga što je svojim riječima posijao u obitelj, za njegova života nije proklijalo. On je računao s time, znao je reći:
„Ne govorim samo za one koji sada žive, nego za kasnije naraštaje.“

Telefonirati s njime 

Izvući karticu iz takozvanog očeva telefona. Uvijek je to napeto:
svoju riječ će mi darovati sada u ovom trenutku: kao riječ za taj dan, kao motivaciju, kao odgovor na nešto, kao novo usmjerenje za moje mišljenje i djelovanje.

Usvojiti neku molitvu oca Kentenicha

Na primjer čudesnu molitvu, kako ju je on zvao:
„Na Tvojoj moći i dobroti gradim…“
Ako je moguće posjetiti mjesta njegova tadašnjega djelovanja (Slika Crkve klanjanja) ili stvoriti neko mjesto za njega,
kao na primjer: sobu utemeljitelja.
To pomaže da si izvana predstavimo susret s njime, a iznutra doživimo da mu se želimo približiti.

Susretati se s ljudima koji su bili prožeti njime.
Kao npr. Josef Engling, s. Emilija, Gertraud von Bullion, Karl Leisner, Mario Hiriart, Joao Luiz Pozzobon, Barbara Kast i mnogi drugi.
U njihovu životu može se iskusiti nešto od duha našega utemeljitelja, što i nas može zapaliti.

Evo idemo kraju. Imate li još nešto posebno kao zaključnu riječ?

Kada je otac Kentenich bio u Milwaukeeju u egzilu posjećivao je i pratio mnoge obitelji, između ostaloga i obitelj Gmeinder iz Madiona. Gospodin Gmeinder bio je tako oduševljen ocem Kentenichom da je prema takozvanoj Zavičajnoj pjesmi, koju je otac Kentenich spjevao u koncentracijskom logoru u Dachau napisao drugi tekst, koji pjeva o njemu samomu, dakle, o našem ocu i utemeljitelju.

Predstavite nam za kraj te stihove.

Svećenika znaš li veličanstvena!
Vječna ga je Ljubav k nama poslala!
Njegovo je srce puno blagosti,
melem pun dobrote protiv slabosti.
U nama je ljubav rasplamsavalo,
k dragom Bogu put je označavalo.
Iz njega je ljubav isijavala,
Svaki dom i srce ispunjavala.

I meni je poznat svećenikov sjaj,
Krunici je sličan sveti život taj.
Molitva i vjera njegov bjehu sklad,
Radošću je znao svladat’ bol i jad.
Ljubavi je savez za nas sročio,
U progonstvu Boga za nas molio.
Svetište je kruna težnjâ njegovih,
prijatelj on moj je: otac Kentenich!

Providnost je Božja svagda bila s njim.
Snažio je ljude u Americi.
Trebali su oca, Sliku čudesnu,
Smiješak njegov radost širio je svud.
Pogledom je blagim sve sokolio,
šalio se s djecom, sve nas volio.
Tražiti ljepotu, učio je nas. Prepjev
Molitvom i radom Bog nam pruža spas.

Sestro Ramona, rado bih još za kraj izvukla iz telefona oca Kentenicha jednu karticu za sve koji su nas danas slušali.

Evo, tu je telefon. Neka Bog blagoslovi Vaš dohvat.
Mail: sr.ramona@s-ms.org